Adalet ve Kalkınma Partisi
Stranka pravde i razvoja
Konzervativno
Desnica
-
Nema zastupničkog kluba u Europskom parlamentu
32,0
Aktualni izborni trend
-3,5 od posljednjih izbora
+0,7
Tromjesečni trend
+0,7 u posljednja 3 mjeseca
Konzervativno
Socijalno
Tržišno
Progresivno
Protiv EU
Za EU
AKP (Stranka pravde i razvoja) je desno-konzervativna stranka s islamskim predznakom u Turskoj. Spaja ekonomsko-liberalni pragmatizam s vjerskim vrijednostima i zastupa viziju Turske kao samostalne, utjecajne regionalne sile u multipolarnom svijetu.
Vrijednosti i svjetonazor
Vrijednosti i svjetonazor
Temelj AKP-a čini vrijednosno-konzervativni svjetonazor koji Islam shvaća kao središnji društveni i kulturni identitet turskog društva. Stranka se predstavlja kao glas "konzervativne demokracije" i time se ograđuje od strogog sekularizma ranijih elita. Njezino shvaćanje države obilježeno je snažnim nacionalnim ponosom i ciljem oživljavanja povijesnog značaja Turske. Pritom kolektiv nacije i očuvanje tradicionalnih obiteljskih vrijednosti često imaju prednost nad individualističkim liberalnim slobodama.
Politički prioriteti
Politički prioriteti
Agenda AKP-a fokusira se na masivne infrastrukturne projekte, tehnološku suverenost i jačanje domaćeg industrijskog sektora. Ciljano se obraća religiozno-konzervativnoj srednjoj klasi u Anatoliji, kao i urbanim nižim slojevima, kojima kroz programe socijalne skrbi i ekonomski napredak omogućuje sudjelovanje. Vanjskopolitički, zalaže se za odmak od isključive zapadne orijentacije u korist strateške autonomije, osiguravajući utjecaj kako na Bliskom istoku tako i na globalnom Jugu.
Uloga u političkom sustavu
Uloga u političkom sustavu
Strateški, AKP je temeljno transformirala politički sustav Turske, pomaknuvši ga od parlamentarnog prema predsjedničkom centru moći. Koristi državne institucije za učvršćivanje svoje hegemonije i njeguje populistički odnos sa svojom bazom, predstavljajući se kao braniteljica volje naroda protiv "unutarnjih i vanjskih neprijatelja". Kritičari joj predbacuju eroziju podjele vlasti i slabljenje slobode medija, dok ona sama to legitimira kao nužno povećanje učinkovitosti i nacionalnu stabilnost.